Priče s igrališta

Gloriously alive today.

26.11.2018.

Post dvadeset pet ili može li mi neko objasniti

Zašto ovaj Blogger još uvijek postoji???

Nije da se nešto bunim, ali kao blogerka sa 6+ godina staža na ovoj platformi ne mogu a da se ne pitam kako je ovo čudo opstalo. Ko plaća domenu ovdje i kako se uopšte isplati držati je?

Ovdje se ništa nije promijenilo otkako je stranica nastala, mada ima potencijala da se uredi, da se naprave novi template-i i jednostavno dovede u 2018. godinu i sadašnjost interneta uopšte.

Ne znam da li je do toga što nisam bila aktivna u zadnjih par godina zbog NEKOLIKO INCIDENATA POVEZANIH SA BLOGGEROM ali svaki noviji blog koji sam pročitala nije nimalo zanimljiv ili je jednostavno nečitljiv jer njegov vlasnik ne želi da utroši deset minuta da poveća font, skloni distrakcije itd. Ne kažem da ovo što ja pišem i što sam pisala godinama je zrelo za Nobelovu nagradu za književnost.

Doduše, ovo sve što radimo ovdje je vrištanje u vjetar. Nije čak ni vrištanje ustvari, više je tiho šaputanje.

Meni je ovo mentalna razonoda i opravdanje da ne idem psihijatru i da prestanem da peglam ljude koji su meni bliski. Ko će me saslušati ako neću sama sebe? Napišem ovdje, i onda imam osjećaj kao da me je neko saslušao (čak i kad nema komentara) i da nisam se bezveze jadala samoj sebi.

OVo što sam pisala i što ću pisati nisu moji stvarni problemi, koliko god nadugo i naširoko naklapala o tome kako sam socijalno nesposobna (nisam više!) i kako osjećam da ne pripadam ovdje (Dobro jutro Kolumbo, davno otkrivena Amerika). Moji stvarni problemi idu daleko dublje, duboko u moju patologiju i porodičnu povijest, ali to nikoga ne zanima.

Lakše je piskarati o ljubavnim neuspjesima (iako ih više nema otkako nisam tinejdžer), neurotičnim reakcijama na svakodnevnicu i ZAŠTO SE KOMŠIJE I POZNANICI PETLJAJU U MOJ ŽIVOT IAKO NIKOGA NISAM NIŠTA PITALA.

Helem, ja ništa ne kontam.


Stariji postovi


MOJI LINKOVI


BROJAČ POSJETA
3783

Powered by Blogger.ba